Kako je veoma dobro poznato, Temida je bila grčka boginja suđenja, odnosno ispravne reči izazvane dobrim povodom. Skoro ravnopravna sa Zevsom, što simbolički ukazuje na moć i rang suđenja, odnosno status njene kritike, koja nije uzmicala ni pred velikim autoritetom, a kamoli onim uobičajenim.
Srpska filosofija imala je u prošlosti dva velika početka – istočni (srednjovekovni) i zapadni (moderni) – i u okviru njih neke manje. Posle ratnog društveno-političkog prevrata [1945], marksizam je postao državna ideologija, a marksistička filosofija je marginalizovala sve druge. Ova knjiga posvećena je upravo tom novom početku u istoriji srpske filosofije.
Kapitalno delo koje nudi celovit uvid u pravce kojima se ide ka savremenoj evropskoj intelektualnoj istoriji i omogućava izučavaocima da uoče ključne odnose unutar te istorije.
Iza esejističkih pokušaja, opita, skriva se nešto radikalno apstraktno, što nas povlači uvis, da bi nas potom (jer ko visoko leti, nisko pada!) hitro bacila u čeljusti konkretnog.
Prevod Kratila je sačinio dr Aleksandar M. Petrović prema Barnetovom oksfordskom izdanju Platovog teksta, kao i Proklov komentar prema Paskvalijevom lajpciškom izdanju priređenom početkom veka. Hrvatski prevod Dinka Štanbuka imao je popriličan broj nepreciznosti, čak i neprevedeno jedno Sokratovo pitanje i repliku na njega, što je u sadašnjem Petrovićevom prevodu izbegnuto.
Kandid je na kraju istoimenog Volterovog romana u dva navrata izjavio da „treba da obrađujemo svoj vrt“. Ovo se može ponoviti i za vrt srpske misli, ali ne tek stoga što, kako veli Turčin u Kandidu, „rad od nas odbija tri velika zla: dosadu, porok i bedu“, nego što je narečeni vrt deo naše tradicije pa njegovim negovanjem dajemo svoj prilog svetskoj misli i ujedno doprinosimo izgradnji našeg identiteta.