O stvarima kakve jesu – „Mlakonja” A. Pisemskog

Veliki britanski pisac Kventin Krisp u svom Razgolićenom državnom službeniku kaže da vas „kada stvari opisujete boljim nego što jesu, ljudi vas smatraju romantikom. Ako ih, pak, opisujete gorim od onoga kakve su, reći će da ste realista. Napokon, ako o stvarima pišete upravo onako kakve one jesu, misliće da ste satiričar”.

Po ovakvoj lucidnoj podeli, Aleksej Pisemski (1821–1881), koga su savremenici smatrali jednostavnim i skromnim čovekom, i svakako realistom, sa svojom sklonošću da stvari naziva svojim imenima i govori samo o onome što je i njemu samom jasno, pre pripada satiričnom nego realističkom diskursu. I to jednoj uzvišenoj satiri koja gotovo da isključuje svaku jednostranost, tipizaciju i grotesku, i koja svedočeći o laži sveta, ne svodi taj svet na masku, i ispitujući lažni život svojih likova, ne svodi te likove-ličnosti na karikaturu.

Uokvirujući povest pod nazivom Mlakonja narodnom izrekom po kojoj je „o porodičnim stvarima veoma teško, štaviše, nemoguće suditi”, Pisemski se u svojoj superiornoj egzegezi porodičnih odnosa, odriče suda da se ne bi odrekao istine. A nemogućnost izricanja upravo pretvara u njen kriterijum. Iako kod njega možemo prepoznati gotovo bodlerovsku strast za razobličavanjem (Bodler u pesmi Čitaocu: „Licemeru, ti moj brate, nalik na me”), Pisemski nikada ne prelazi granice kojima bi se proklamovana istinoljubivost pretvorila u gordost.

On palost sveta sagledava kroz nedostatak ljubavi, čak elementarnog ljudskog razumevanja, a glavni uzrok propasti svog junaka, Pavla Vasiljeviča, ne vidi toliko u okrutnosti okoline, koliko u njegovoj sopstvenoj nemoći da ostvari svoje Bogom dano naznačenje, u njegovoj slabosti karaktera (volje), u krajnjoj liniji – slabosti vere. Time Pisemski sudbinu svog junaka uzdiže sa socijalne i etičke na ontološku (dakle, hristološku) ravan, a kako hrišćanstvo ne pravi razliku između dogmatike i morala, a greh sagledava kao ontološku kategoriju, to otkriva i istinski hrišćanski smisao i naznačenje ovog dela.

U svojoj borbi protiv svakog, pa i sopstvenog, praznoslovlja i praznoumlja, u nepriklanjanju kako nihilizmu, kao izrazu izmaštanog straha od ljudi i od života, tako i „ružičastom hrišćanstvu” (izraz K. Leontjeva), kao, opet izmaštanoj, veri u obećanja koja nam nikad nisu ni data, Aleksej Pisemski je, uz Leontjeva i Ljeskova, na primer, preko potreban našem raslabljenom dobu, dobu krupnih odluka, koliko to jedan pisac-umetnik uopšte može biti.

Vladimir Kolarić, Hrišćanstvo i umetnost, Biblos, 2021.