Srpska filosofija imala je u prošlosti dva velika početka – istočni (srednjovekovni) i zapadni (moderni) – i u okviru njih neke manje. Posle ratnog društveno-političkog prevrata [1945], marksizam je postao državna ideologija, a marksistička filosofija je marginalizovala sve druge. Ova knjiga posvećena je upravo tom novom početku u istoriji srpske filosofije.
U ovoj knjizi prikazane su vodeće škole tumačenja mitologije: njihove teorije, metode, stanovišta i mane. Svaka škola predstavljena je delima jednog ili dvojice istaknutih predstavnika ili utemeljivača. Njihove teorije su objašnjene, smeštene u društveni i istorijski kontekst kojem pripadaju i potom kritikovane. Njihovi postupci analize opisani su, pokazani na primerima i problematizovani.
Prevod Kratila je sačinio dr Aleksandar M. Petrović prema Barnetovom oksfordskom izdanju Platovog teksta, kao i Proklov komentar prema Paskvalijevom lajpciškom izdanju priređenom početkom veka. Hrvatski prevod Dinka Štanbuka imao je popriličan broj nepreciznosti, čak i neprevedeno jedno Sokratovo pitanje i repliku na njega, što je u sadašnjem Petrovićevom prevodu izbegnuto.
Naš davnašnji utisak da su Kišova beletristika i esejistika prožete filosofijom, zapravo je posledica prisustva određenih metafizičkih tema, o kojima je tako često govorio u svojim intervjuima. On je, međutim, ovim temama pristupao na način umetnika, književnika, „pučkog“ a ne profesionalnog filosofa. (Ilija Marić)
Srpska filosofija ne postoji u jačem smislu, kao svojevrsna nacionalna filosofija, nego samo u slabijem smislu, kao osobena recepcija filosofskih tokova razvijenijih naroda.
Iza esejističkih pokušaja, opita, skriva se nešto radikalno apstraktno, što nas povlači uvis, da bi nas potom (jer ko visoko leti, nisko pada!) hitro bacila u čeljusti konkretnog.