Sergej S. Averincev, vodeći pravoslavni intelektualac našeg doba, uspeo je da krajnje sažeto, pregledno, precizno i jasno predstavi hrišćanstvo 20. stoleća.
Svaki ideal se odnosi na oblast želateljnog. Sa druge strane, religija u čovekovom životu po preimućstvu ima praktični značaj. Čoveka religioznim ne čini teorijsko traženje rešenja zagonetke stvaranja sveta, nego žudnja za spasenjem, stremljenje ka dostizanju dobara koja zadovoljavaju najdublje potrebe njegovog duha.
Dr Nikola Knežević polazi od povratka teologije ka pitanju njenog značenja u društvenom i „političkom“ kontekstu. Ovi navodnici u „političkom“ ilustruju nam koliko je težak i odgovoran zadatak bio pred njim. Na autoru je bilo – i on je to uspešno učinio – da ih skine, da „političnost“ teologije disertuje, objasni i odbrani pred licem teologije, ali i pred licem društva. (Prof. dr Darko Đogo)
Ivana A. Iljina krase neke osobine koje su vrlo retke kod filosofa. Njegove misli su duboke ali jasne, izložene precizno i bez suvišnih reči, a njegov stil pisanja je prefinjen.
Potrebno je pre svega razumeti na koji način je Bog postao čovek. Upravo to i nalazimo u „Prologu” „duhovnog” Jevanđelja svetog apostola Jovana, koji nam daje bogočovečanski „rodoslov” Spasiteljev.
Knjiga Svet i Sveto demonstrira eklatantnu duhovno-intelektualnu samosvest i tačku u kojoj teološka paradigma dostiže svoj vrhunski izraz zarad reverzibilnog procesa osvetovljavanja i povratka Bogu.
Analiza razvoja asketskog bogoslovlja u Vizantiji, koju je realizovao o. Georgije Florovski, razotkriva sve puteve i stranputice kojima se kretalo pravoslavno podvižničko mišljenje u prvom periodu svoje istorije. I što je još važnije, podseća da je hrišćanstvo ne samo bogoslužbena već i podvižnička religija, tj. da je put koji vodi ka oboženju liturgisko-podvižnički.