Zdravi su oni pojedinci i zajednice koji pripovijedaju svoju prošlost vođeni istinom i pravdom, vođeni odgovornošću za posljedice svojih riječi, svojih priča. Oni koji su sposobni suočiti se sa svojom prošlošću, kako onom stradalničkom tako i svojim opasnim sjećanjima te svoj identitet graditi bez mitova o vječnoj žrtvi i vječnoj bezgrešnosti, nego i od zaborava koji je rezultat praštanja. Ljudi koji praštaju, koji zaboravljaju, koji se ne lijepe za besplodne podatke i znanja mentalno su zdraviji, etičniji; oni su i solidarniji prema stradalima izvan svoje zajednice. (Ivan Šarčević)