Ova monografija nastala je kao plod dijaloga koji godinama vodim sa studentima Bogoslovskog fakulteta, na predavanjima i vežbama iz predmeta Dogmatika sa uporednim bogoslovljem. Tokom obrade eklisioloških tema, na kojima sam izlagao učenje Crkve o njoj kao slobodnoj eshatološkoj evharistijskoj zajednici međusobne ljubavi ljudi i Svete Trojice, često sam nailazio na pitanje: gde to ima? Da li postoje liturgijska sabranja koja nisu tek skupovi individua obrednog karaktera i ako, čak, i postoje, zašto ih ima u minimalnom broju? Ima li ikakvih pomaka, kada je crkvenost ljudi naših zemalja u pitanju? Zar evharistijska eklisiologija, sa svojim insistiranjem na kinoniji u Liturgiji i Pričešću, nije samo još jedna u moru ’eklisiologija’, koje stoje na teološkom tržištu? Šta su, dakle, konkretni plodovi takve vizije Crkve, budući da se ona propoveda na našim prostorima već nekoliko decenija?
Ta pitanja, potpuno legitimna i što je još važnije totalno iskrena, navela su me na produbljivanje analize teme evharistijske eklisiologije, ali u njenom praktičnom, delatnom obliku. Bilo je neophodno da napravim iskorak iz zaokružene, završene bogoslovske (teorijske) priče i izađem u susret pomenutim problemima. Bio je potreban pokret, izlazak iz sigurne akademske priče i kretanje na put, zajedno sa saputnicima, na kome bi se postavke ovakve reči o Crkvi, aktivno preispitale i konkretizovale. Pokazalo se da i najuzvišenija eklisiologija ostaje irelevantna za sve ljude, čak i za one koji su formalno u Crkvi, ukoliko nije posvedočena životom.
Rezultat tog istraživačkog puta jeste knjiga o eklisiologiji puta i saputništva. Zahvalan sam onima koji su me poterali da sa njima pešačim makar jednu milju, svim mladim bogoslovima naše Crkve. Njima i svojim najmlađim sagovornicima sa sabranja posle evharistijskih sinaksisa u Požarevcu, posvećujem ovu monografiju, uzdajući se u dolazećeg Gospoda, da putu ljubavi u njegovom Telu neće biti kraja.
Zlatko Matić
