Teologija jednog teologa, dostojnog svog imena, ne može biti drugo do sami pokret njegovog uma i ljubavi, dok tražeći istinu o Bogu izučava Sveto Pismo i posmatra Božija dela. (Etjen Žilson)
Radovi sakupljeni u ovoj knjizi nastajali su u proteklih desetak godina i organizovani su po uzoru na moju raniju knjigu Filosofska delta (Beograd, 2009). I ovde je, naime, reč o četiri savremena srpska filosofa, pri čemu se usredsređujemo na onaj segment njihove stvaralačke aktivnosti koji je znatnim delom vremenski situiran u razdoblje između dva svetska rata.
„Averinceva odlikuje sjajno, izvorno poznavanje patristike; vrlina, danas sve ređa u istočnoevropskoj nauci, gde se iz ideoloških razloga, nepotrebno, a veoma štetno, zanemaruje svetootačka i uopšte crkvena tradicija u idejama i umetnosti – kao da to nije neotuđiva kulturna baština evropske civilizacije.“ (Akademik Dimitrije Bogdanović)
Kandid je na kraju istoimenog Volterovog romana u dva navrata izjavio da „treba da obrađujemo svoj vrt“. Ovo se može ponoviti i za vrt srpske misli, ali ne tek stoga što, kako veli Turčin u Kandidu, „rad od nas odbija tri velika zla: dosadu, porok i bedu“, nego što je narečeni vrt deo naše tradicije pa njegovim negovanjem dajemo svoj prilog svetskoj misli i ujedno doprinosimo izgradnji našeg identiteta.
Srpska filosofija imala je u prošlosti dva velika početka – istočni (srednjovekovni) i zapadni (moderni) – i u okviru njih neke manje. Posle ratnog društveno-političkog prevrata [1945], marksizam je postao državna ideologija, a marksistička filosofija je marginalizovala sve druge. Ova knjiga posvećena je upravo tom novom početku u istoriji srpske filosofije.
Iza esejističkih pokušaja, opita, skriva se nešto radikalno apstraktno, što nas povlači uvis, da bi nas potom (jer ko visoko leti, nisko pada!) hitro bacila u čeljusti konkretnog.