Pantelis Kalaitzidis je udžbeničkim pristupom uspio dočarati kompleksnost, izazove, ali i nemir kojeg nasljeđe nove političke teologije i teologija oslobođenja unosi u svijet pravoslavlja, posebice u njegove prelatske strukture.
Uzevši u obzir fragilnost i delikatnost jednog takvog govora, Kalaitzidis osloboditeljski moment evanđeoskog navještaja iznosi postupno i probranom teološkom argumentacijom, s kojom istodobno nastoji postići zadani cilj, te pri tom ne sablazniti odviše pripadnike i predstavnike vlastite religijske tradicije. Održavanje tih dviju stavki u ekvilibriju nije niti najmanje lako, ali je njemu kao teologu u potpunosti jasno kako je to jedini mogući način da pola stoljeća nakon što su dotični aspekti zaživjeli u okvirima katoličanstva i protestantizma, sad najzad uhvate korijena i u okvirima pravoslavlja.
Ocrtavajući posebnosti pravoslavne teološke misli i duhovnosti u komparaciji sa osloboditeljskim zahtjevom evanđelja, on utječe, kako na izgradnju tog vida diskursa unutar pravoslavlja, tako pridonosi i međusobnom približavanju kršćanskih tradicija, jačajući element ekumenskog zajedništva kroz konstruktivno-kritičko i odgovorno društveno djelovanje.
