U crkvi, jednoj i drugoj, postoji, čini mi se, strah od savremenosti. Taj strah da se iščitati iz teoloških spisa. Čak i u onima koji su istinski i božanski nadahnuti, često se, čitajući ih, osjećamo kao u nekoj vrlo prostranoj i širokoj, ali neprozračenoj prostoriji. Taj strah od savremenosti da se iščitati iz odnosa crkve prema umjetnosti, naročito prema književnosti, poeziji i muzici. Ako je i prihvaćeno nešto iz našega vijeka, u pravilu to je formalizirano unutar stilskih i estetskih kanona prethodnih vremena.
Stojana Valan nastupa s punom sviješću o tom strahu. Prva rečenica njezine knjige je takva da će je potpisati i najuplašeniji, pa i najzatvoreniji: „Crkva je zajednica“. Ono što slijedi jest da je to zajednica ljudi povezanih vjerovanjem. Ono što ne biva izrečeno, ali se svakim Stojaninim esejom naglašava, jest da je ta zajednica povezana zajedničkim vremenom. To vrijeme nije samo ona obećana vječnost, to vrijeme je i kratki čovjekov boravak na zemlji, koji se naziva savremenost.
Krećući se od Rejmonda Karvera do proroka Jeremije, od Berđajeva do Sorentina, od Starog Zavjeta do Svetislava Basare, Stojana Valan istovremeno svjedoči svoju vjeru i svoje estetske i intelektualne nazore. I kao biće zajednice doprinosi stvaranju neke drukčije crkve. To zvuči veliko. Ni veće ni manje od dužine čovjekova koraka naspram dužine puta do Jerusalima. Istovremeno, pisana s mnogo dara i obzira, te s mnogo hrabrosti, ova knjiga djelo je teološko, i djelo antropološko. Njezina autorica bavi se vječnošću i ovim trenutkom, evo baš sad.
Miljenko Jergović
