Karakteristično je kako je govorio o toj temi i šta mu je bilo važno. Radi se o tome kako mi posmatramo istoriju i da li je ona sama po sebi dovoljna ili nije. Za vladiku je istorija uvijek bila, kako se teološki kaže, eshatologizirana, a to znači da je istoriju posmatrao da vodi ka cilju, a cilj je ono što je Bog zamislio. Naslov knjige izvrće perspektivu gledanja i on je u tome bio nenadmašan i izdvaja se iz cjelokupne plejade srpskih teologa. Kao i sve što je vladika Atanasije govorio imalo je elemente proroštva tako i eshatologija uključuje u sebi apokaliptiku, a to znači posmatranje istorije pod prizmom suda koji slijedi. Prema tome sve ono što mi radimo i činimo u našem životu treba da bude pod provjerom ili verifikacijom, da li je nešto dobro ili smisleno, da li je nešto sa težinom koja garantuje trajanje. To ne zavisi od nas samih, već od nekog budućeg događaja ili buduće generacije, a u slučaju hrišćanske istorije to zavisi od Božijeg suda. Vladika Atanasije je kao pisac i kao teolog to dvoje spojio i zato je on ocijenjen kao ‘znak preporečni’ jer proroci nikada nisu oni koji ljudima ugađaju nego oni koji razbuđuju i pokazuju da se crkva ne može poistovjetiti sa svijetom jer ako to učini izgubiće viziju carstva, a izgubiće i svoju ulogu onoga koji podstiče, ispravlja, podsjeća, iskupljuje i spasava.
Vl. Maksim
